Sud Evropske unije donio je odluku ( presuda u predmetu C-186/16 – Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA) u kojoj je izražen stav da su banke dužne upozoriti klijente o rizicima zaključenja ugovora indeskiranih u stranoj valuti.
„ Kada financijska institucija odobrava kredit u stranoj valuti, ona mora zajmoprimcu pružiti dovoljno informacija kako bi mu omogućila donošenje razborite i informirane odluke.
Pružalac usluga dotičnom potrošaču tako mora saopštiti sve relevantne informacije kako bi on mogao ocijeniti ekonomske posljedice takve odredbe na svoje finansijske obaveze”.
Nadalje se ističe:
“Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili saopšteni svi elementi koji bi mogli imati uticaja na obim njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svoga kredita.
U tom kontekstu Sud je pojasnio da finansijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informisanih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na uticaj koji promjene kursa i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.
Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom riziku promjene kursa koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene kursa i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, naročito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.
Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće bankino nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih strana. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir naročito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama kursa i rizicima svojstvenim sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tokom izvršenja ugovora”.
Svi tužbeni zahtjevi koje je naša kancelarija podnijela u ime klijenata kod ugovora sa valutnom klauzulom odnose se upravo na ove činjenice na koje upućuje I Sud Evropske unije, a sve u vezi sa Direktivom Savjeta 93/13/EEZ od 5. aprila 1993. o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.)
Napominjemo da je ova Direktiva mutatis mutandis preuzeta od strane svih članica EU, pa i zemalja u postupku pridruživanja EU, kao što su BiH, Srbija, Crna Gora i druge zemlje u regionu, nepoštene su odredbe u ugovorima sklopljenima između poslovnog subjekta (banaka i potrošača) sa valutnim klauzulama izraženim u CHF, jer, između ostalog:
– prema članu 6, stavu 1. te Direktive:
„Države članice utvrđuju da u ugovoru, koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem, prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obavezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uslovima i dalje obavezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”
Takođe napominjemo da je Vrhovni sud Republike Srpske suprotno zauzetim stavovima Suda Evropske unije potvrdio presudu Okružnog suda koja je bila osporena revizijom u pogledu primjene valutne klauzule, zbog čega je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnesena Apelacija u kojoj se između ostalog eksplicitno navode i navedeni stavovi Suda Evropske unije.
No comments yet.