Vrhovni sud Hrvatske ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda, predmet vraćen na ponovno suđenje

“…odlučno za ovaj spor postavlja se pitanje: jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule? U tom smislu postavlja se i pitanje: jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju? Ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale, odnosno morale znati (obzirom da su dio svjetskog financijskog sustava), a takve informacije uskratili klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo njihovo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora sa valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u svezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti. Ove sporne, a za ovaj spor odlučne činjenice potrebno je u nastavku postupka raspraviti i ocijeniti, a to do sada nije učinjeno, zbog pravnog shvaćanja i tumačenja odredbi ZZP bez sagledavanja daljnjih okolnosti o kojima je prethodno bilo riječi. Suvišno je isticati da su banke u odnosu na klijente kao potrošače s kojima sklapaju ugovor o kreditu u superiornom položaju, zbog čega se od njih očekuje savjesno i odgovorno – 17 – Revt 575/16-5 ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora sa klijentom izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. No isto tako treba reći da se postupanje kako banaka tako i klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovorni odnosi nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati i sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani. U smislu prednjeg, a u primjeni odredbe čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 99. ZZP i njegovog tumačenja u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.

Pritom treba uzeti u obzir oglašavanje tih informacija koje su banke učinile dostupnim u sklopu pregovara koji su doveli do sklapanja ugovora o kreditu s potrošačima kao korisnicima kredita. Dakle, za ocjenu osnovanosti ili ne zahtjeva tužitelja, a vezano za pitanje valjanosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, u nastavku postupka odlučno je jesu li sklapanju tih ugovora potrošačima kao korisnicima kredita bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njihovih obveza i na temelju kojih su oni mogli realno sagledati koliki će biti iznos njihovog zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Isto tako čini se potrebnim ocijeniti jesu li banke prilikom pregovaranja s klijentima kao budućim korisnicima kredita jasno ih upozorile na njihove obveze vraćanja kredita u slučaju porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka), odnosno smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, bez obzira na okolnost što potrošač svoje prihode ostvaruje u domaćoj valuti. Konačno, ako ocjenom navedenih elemenata se ocijeni da je u pregovorima s potrošačima, banka nije ispunila sve prethodno navedene obveze, a koje su pretpostavke da bi se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu mogla smatrati jasnom i razumljivom, a zbog čega bi bilo mjesta ispitivanju (ne)poštenosti iste, potrebno je ocijeniti je li takav propust u postupanju banaka bio počinjen u dobroj vjeri, te je li se sklapanjem takvih ugovora doista stvorila znatna neravnoteža između ugovornih stranaka, vodeći pritom računa o vremenu sklapanja pojedinih ugovora o kreditu i tijekom vremena nastalih promjena u tečaju kune prema švicarskom franku…”