Talas pozitivnih sudskih odluka u predmetima u kojima se odlučuje o sudbinama korisnika kredita zaduženih po osnovu ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, došao je i do Hrvatske čime je i ova zemlja stavila tačku na I po ovom pitanju. Federacija BiH se prethodno odredila po ovom pitanju pravosnažnim sudskim presudama kojima je utvrđenja ništavnost valutne klauzule u CHF. Budući da su se Okružni sud u Banjoj Luci, a nakon njega i Vrhovni sud Republike Srpske odredili negativno u smislu utvrđenja ništavnom ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao jedina nada korisnicima kredita koji su i dalje u sudskim procesima u smislu promjene ovakvog stava ostao je Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske:
…Nema nikakve sumnje da su banke svjesne svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da moraju biti svjesne da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što one sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor…”
Cijelu presudu možete pročitati ovdje: https://www.vtsrh.hr/uploads/Novosti/VTSRH_P%C5%BE-6632-2017-10.pdf
No comments yet.