Viši sud u Ljubljani je dana 20.12.2017. godine, u predmetu broj I Cp 1218/2017 donio je prvu pravosnažnu presudu kojom je u cijelosti oglasio ništavim ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u chf.
Sve ono što godinama pokušavamo da približimo našim sudovima je u najvećoj mjeri sadržano u ovoj presudi, kao i u presudi suda EU u predmetu broj C‑186/16.
Iz obrazloženja presude izdvajamo:
….Taj su kredit (kao što je to vidljivo iz samih navoda odnosno njihovih iskaza) u toj istoj valuti (CHF) i otplaćivali. Uzimajući u obzir navedeno nije moguće ne složiti se sa žalbom i pobijanjem odluke prvostupanjskog suda da su tužitelji kredit vraćali u CHF, kao i navodom da je u konkretnom slučaju strana valuta (CHF) upotrijebljena (samo) kao mjerilo za obračun .
Zakon o zaštiti potrošača (ZVPot) u članku 23. određuje da poduzeće ne smije postavljati ugovorne uvjete koji su nepošteni prema potrošaču, a istodobno za takve uvjete predviđa da su ništetni. Kasnije usvojen i u vrijeme ugovora o kojima se raspravlja vrijedeći Zakon o potrošačkim kreditima (ZpotK) u članku 21. predviđa ništetnost svake ugovorne odredbe koja bi bila u suprotnosti s njime i na štetu potrošača, kao i to da se u slučaju nejasnoće (nedorečenosti) odredaba ugovora o kreditu izravno primjenjuju odredbe spomenutog zakona.
To da kredit u stranoj valuti (s kojim se bavimo u konkretnom primjeru) sam za sebe ne predstavlja tipski (odnosno od strane poduzeća unaprijed pripremljeni) uvjet, već da se radi o pojedinačnom dogovoru (o glavnom predmetu ugovora) isto je tako pravilno objasnio već prvostupanjski sud. No, moguće je da je zbog neodgovarajućeg postupanja (nečinidbe) poduzeća nedozvoljen i dogovor (uvjet) koji se odnosi odnosno koji je povezan s glavnim predmetom (dakle s bitnim sastojkom) ugovora. Tako je Sud Europske unije (između ostalog) naglasio u obrazloženju članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ u odlukama donesenima u predmetima C-26/13 od 30. 4. 2014. i C-186/16 od 20. 9. 2017. da jasnoća uvjeta ugovora o glavnom predmetu (kao pretpostavka njegove dopuštenosti) ne obuhvaća samo njegovu gramatičku razumljivost, već se to proteže i na objašnjenje okolnosti (djelovanje mehanizama) koje potrošaču omogućavaju ocjenu ekonomskih posljedica koje iz njega proizlaze. U presudi C-186/16 je navedeno objašnjenje da zahtjev za određivanjem ugovornog uvjeta na jasnom (razumljivom) jeziku pretpostavlja da kod ugovora o kreditima financijske ustanove moraju (s obzirom na sve okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora ) zajmoprimcima posredovati informacije koje moraju biti dovoljne za donošenje poučenih i promišljenih odluka. Nadalje je u točki 49. spomenute presude sud istaknuo posredovanje informacija, koje moraju sadržavati (bar to) kako bi na rate otplate kredita utjecala jako velika deprecijacija zakonitog platnog sredstva države članice u kojoj zajmoprimac ima stalno prebivalište (i povećanje stranih kamatnih stopa), a u točki 50. stoji upozorenje (i) na dužnost financijske ustanove da navede moguće promjene mjenjačkih tečajeva i rizika u vezi sa sklapanjem ugovora o kreditu u stranoj valuti (u kojoj zajmoprimac ne dobiva svoje dohotke). Zahtjev za posredovanjem potrebnih informacija trebao bi značiti (vidi točku 51. spomenute presude) da potrošač uvjet na temelju kojeg mora zajam vratiti u istoj valuti u kojoj je ugovor bio sklopljen razumije i to kako formalno gramatički, tako i glede stvarnog opsega, te da je prosječan potrošač, koji je normalno informiran, razumno koncentriran i promišljen, ne samo upoznat s mogućnošću povećanja ili smanjenja vrijednosti strane valute u kojoj je sklopljen ugovor, već da je i u stanju ocijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice takvog uvjeta za svoje financijske obveze. Kao što se može razabrati iz navedene presude, radi se o obvezi financijske ustanove čije ispunjenje ne može ovisiti niti o zainteresiranosti („suradnji“) suprotne stranke (to jest zajmoprimca) niti o okolnosti da je upravo ta stranka bila „inicijator“ za sklapanje ugovora o kreditu u stranoj valuti. Ove dužnosti obuhvaćaju posredovanje informacija koje predstavljaju važnu nadogradnju odnosno konkretizaciju (pukog/apstraktnog) znanja o tome da odnosi između valuta nisu statični odnosno (točnije) da se mijenjaju i da zbog toga postoji „valutni rizik“. Neispunjavanje takvih dužnosti bio je (u vezi s primarnim tužbenim zahtjevom) i glavni prigovor tužitelja tuženoj stranci.
Tužitelji su tuženoj stranci predbacili da ih nije upoznala s „kapitalnim rizicima“ kredita podignutog u CHF (čime tvrde da je kršila svoju dužnost informiranja) odnosno da im je (iako je raspolagala informacijama da to nije tako) tvrdila da se radi o sigurnom kreditu. Tužena stranka se u osnovi branila tvrdnjama da se pad eura (u odnosu na CHF), do kojeg je došlo u vrijeme provedbe predmetnog ugovora o kreditu, nije moglo očekivati u trenutku njegova sklapanja te da je mogla svoju dužnost informiranja obaviti tek u okviru onoga što joj je bilo poznato. No ipak su po uvjerenju ovoga suda tužitelji pokazali da takvi navodi tužene stranke ne stoje.
Tuženoj stranci treba, naravno, vjerovati u onom dijelu u kojem navodi da (isto kao vjerojatno i drugi) nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu mogla predvidjeti točnu veličinu pada (deprecijacije) EUR u odnosu na CHF (do kojeg je kasnije došlo) odnosno da nije mogla za njega znati. No ipak ovaj sud s druge strane ne dvoji u to da je bila upoznata s postojanjem realne mogućnosti da će do relevantne promjene doći kasnije (to znači u razdoblju nakon sklapanja predmetnih dogovora). To se može zaključiti kako na temelju sadržaja pismene izjave odnosno zapisnika o navodima (njezinog nekadašnjeg službenika) tako u prvom redu i na temelju dopisa odnosno upozorenja Banke Slovenije (namijenjena „svim bankama i štedionicama“) koja su općenita , ali istodobno jasna i po svom sadržaju (koji je u priličnoj mjeri sličan odnosno još širi od potrebnih upozorenja, koje u presudi C-186/16 navodi Sud Europske unije) očito nadilaze (sasvim) opće upozorenje odnosno potvrdu tužitelja o informiranosti o riziku (i njegovom preuzimanju) koji proizlazi iz promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na euro te utjecajem toga na njihovu mogućnost vraćanja kredita . I dok su navedeni dopisi prvenstveno relevantni zbog naravi (opsega) upozorenja koje bi banke trebale dati strankama, Izvješće o financijskoj stabilnosti Banke Slovenije iz lipnja 2005. je važno zato što jasno razotkriva da aprecijacija CHF (u odnosu na euro) i posljedično jako velika financijska izloženost (rizik) komitenata banke ni slučajno nisu bili neočekivani , već je to (upravo) suprotno. Budući da se mogućnost relevantne (značajne) promjene očito spominjala već neko vrijeme te je zbog toga financijskim ustanovama, kao što je to tužena strana, sasvim sigurno bila poznata, njezino isticanje (u postupku na prvom stupnju) da je analiza kretanja odnosa CHF/EUR za minulo razdoblje (i to od siječnja 2001. do listopada 2008.) pokazivala stabilnost navedenog valutnog odnosa, ne uvjerava u suprotno.
Unatoč tome što je tužena stranka prema mišljenju ovog suda pri sklapanju predmetnog ugovora bila upoznata s (realnom) mogućnošću značajne promjene tečaja (povećanje vrijednosti CHF) i posljedično (osjetnog) povećanja financijskog tereta tužitelja, ona to dvoje pri sklapanju ugovora o kreditu nije upozorila na način koji je Sud Europske unije (u tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ) istaknuo u prije navedenoj Odluci C-186/16 (od 20. 9. 2017.), odnosno to je u dopisu od 4. 7. 2006. naglasila i Banka Slovenije. U tom je okviru mišljeno i posredovanje informacija koje bi tužiteljima omogućile da konkretno ocijene (razumiju) utjecaj takve (realne) mogućnosti značajne promjene mjenjačkog tečaja (vrijednosti CHF) na njihov financijski teret, a time i da zaista razumiju imovinski rizik nastao u vezi sa sklapanjem ugovora o kreditu. Ukratko, posredovati informacije koje bi im omogućile da konkretno razumiju što bi ugovorna odredba (odnosno uvjet ) prema kojoj su dužni zajam vratiti u (ugovorno predviđenih) 228 mjesečnih anuiteta u CHF u slučaju takvog povećanja vrijednosti spomenute valute (koju su za otplaćivanje zajma morali kupovati) značila za visinu njihove mjesečne i uobičajene (cjelokupne) obveze prema tuženoj stranci (odnosno konkretno za njihov financijski teret izražen u EUR). No takve konkretizirane informacije od strane tužene stranke (unatoč njezinoj informiranosti o mogućnosti takve značajne promjene tečaja) nisu dobili. To je jasno vidljivo ne samo iz njihovih iskaza već i iz iskaza bivšeg službenika /zacrnjeno/ tužene stranke, koji je nastupao kao savjetnik tužitelja . To da okolnost što tužena stranka (kao što je to prije naglašeno) nije mogla predvidjeti točne (konkretne) buduće promjene tečaja nije mogla biti zapreka za odgovarajuće (cjelovito) ispunjavanje ove njezine dužnosti informiranja proizlazi na kraju krajeva iz iskaza njezina nekadašnjeg službenika.
Nečinidba navedene dužnosti sama po sebi znači da možemo ugovor o potrošačkom hipotekarnom kreditu čiji je ključni dio i dogovor (uvjet) o načinu njegova vraćanja, kao i (posljedično) Sporazum o osiguravanju novčane tražbine vjerovnika zasnivanjem založnog prava na nekretnini prema članku 142. slovenskog Zakonika o stvarnim pravima (SPZ) (koji predstavljaju sadržaj odnosno sastavne dijelove javnobilježničkog akta pocijeniti nedozvoljenim te iz tog razloga ništetnim. Budući da to nepravilno (nedozvoljeno) postupanje tužene stranke zadire već u (pred)fazu sklapanja ugovora (dakle u vrijeme nastanka ugovornog odnosa) okolnost da je tužena stranka kasnije (to jest nakon sklapanja dotičnog ugovora/sporazuma) organizirala predavanje na temu „Zamke zaduživanja u CHF“, da je bila u članku 1. stavku 3. ugovora predviđena mogućnost konverzije valute kredita (i kamatnog indikatora LIBOR) u eure (i kamatni indikator EURIBOR) odnosno da su imali tužitelji i u skladu s odredbom članka 11. stavka 1. slovenskog Zakona o potrošačkim kreditima (ZPotK) pravo da u roku od 5 dana odustanu od ugovora (što sve nisu iskoristili) te da ih je tužena strana dopisom iz svibnja 2011. i veljače 2012. upozorila na njihovu izloženost valutnom riziku (te ih upozorila da će u slučaju jačanja tečaja CHF u odnosu na EUR doći do povišenja anuiteta i salda kredita u eurima), a u rujnu 2011. da im je prema vlastitim navodima ponudila povoljnu zamjenu valute kredita, ne utječe na utvrđivanje ništetnosti. Ništetni ugovor, naime (zbog kasnijih događanja), ne može konvalidirati. Zbog navedene nečinidbe tužene stranke odnosno njezina nedovoljnog informiranja tužitelja obrazloženje prvostupanjskog suda (u okviru točke 18. i točke 19. obrazloženja pobijane presude) da su se tužitelji za kredit u CHF odlučili zbog povoljnijih kamata, kao što je to naglašeno (u okviru točke 15. obrazloženja pobijane presude), te da su se i kod potpisa ugovora o kreditu mogli odlučiti da ne žele kredit u CHF, nebitno je. Ovakva razmišljanja bila bi opravdana (relevantna) samo u slučaju kad bi tužena stranka u potpunosti ispunila svoju dužnost informiranja.
Jedna od posljedica ništetnosti jeste ta da su stranke dužne (u skladu s člankom 87. slovenskog Zakonika o obveznim odnosima (OZ)) jedna drugoj vratiti što su na toj osnovi primili…
No comments yet.